Pred koji dan u poštanskom sandučiću među uobičajenim pozivima na povoljnu kupnju motokultivatora, svinjskih polutki, mini miješalica za beton i rezane bukove građe, pronašao sam zgužvani narančasti letak. „Ovo je kampanja za više žena, saborskih zastupnica u Hrvatskom saboru", pisalo je masnim crnim slovima, a u potpisu, puno diskretnije, bilo je ispisano i ime pošiljatelja: Povjerenstva za ravnopravnost spolova Splitsko-dalmatinske županije.

Letak je sve samo ne neočekivan. Jer hrvatsku su politiku godinama kreirali namršteni stranački aparatčici s viškom kila te kroničnim manjkom duha, ideja i osobnih inicijativa. "Alternativa" su im, nažalost, bili mahom tek politički redikuli skloni nekontroliranim izljevima primitivizma garniranog pučkim mudrostima i „poetskim" doskočicama. Tko se onda ne bi, poput ludog ujaka u Fellinijevu "Amarcordu", popeo na vrh stabla i iz svega grla zaurlao: „Voglio una donna!" Ma šta "una"...; dajte nam stotine i tisuće žena u politiku! Ipak, bili se time išta bitno promijenilo? Možda, ali samo uz uvjet da to budu neke "nove" i - prije svega - "drukčije" žene koje su u politiku ušle kao jake osobnosti i igračice od kalibra, a ne kao vestalke stranačkoga kulta ili časne sestre zadužene za pospremanje u stranačkom župnom dvoru.

Barbike i švore

Derati se glasno „želim žene (u Hrvatskom saboru)" ili pak gurati propagandne letke u poštanske sandučiće, očito je lakši dio posla nego promijeniti način ulaska žena u politiku i njihova o(p)stanka u njoj. Sumnjate li, pažljivije pogledajte tko-je-tko u hrvatskoj politici te tko su političarke koje su posljednjih petnaestak godina prošetavale između saborskih klupa, te kojim političkim „arhetipovima" pripadaju.

Jadranka Kosor arhetip je političarke-švore u čijem su opisu radnoga mjesta štovanje dogme i župnika, ali i skrb o "sektorima" od posebnog emocionalnog značenja: braniteljima, starijima i nemoćnima, obitelji... Željka Antunović njezina je suprotnost jer utjelovljuje vakuum-političarku koja, premda podjednako neupućena u svaki resor kojemu bi rado bila na čelu, drži da se uz pomoć stranačke infrastrukture i slijepe odanosti "kursu" može uspješno prianjati uza svaku podlogu. Ruža Tomašić - HSP-ova naoružana uzdanica - simbol je testosteron-političarke uvjerene da se u svijetu muške politike može opstati samo usvajanjem mačo-fetiša i rituala. Ingrid Antunović zanimljiv hibrid emancipirane Barbie-političarke, a njezina bi čista suprotnost - i to ne samo na razini ambalaže nego i sadržaja - trebala biti HSS-ovka političarka-zlopogleđa Ljubica Lalić. Doda li se ovim osnovnim tipovima još kategorija groupie-političarki poput Đurđe Adlešić - odane sljedbenice "velikih ideja za minorne stranke", chanel-političarki ala Kolinda Kitarović i Iznogud-političarki poput Vesne Pusić, trajno rukovođene podukama iz Tabaryjeva stripa i krilaticom „kako-biti-kalif-umjesto-kalifa" - uglavnom smo ocrtali cijelu lepezu hrvatske „ženske" političke scene.

Tko onda može vjerovati da bi regrutiranje novih "estrogenskih" stranačkih akvizicija po ustaljenim "kriterijima" i obrascima po kojima se do sada dospijevalo u saborske klupe, moglo nabolje promijeniti sliku hrvatske politike? Jer, umjesto neke domaće inačice poljske „Stranke žena" predvođene samosvjesnom Manuelom Gretkowskom - koja je već samom "golom kampanjom" odvalila zvučnu pljusku konzervativnoj vlasti blizanaca Kaczynski i rigidnim crkvenim krugovima koji ženu drže tek strojem za rađanje - u budućem sazivu Sabora moći ćemo zacijelo računati samo na popunu postojećih "arhetipova". I pri tome, valjda, biti tužni ili sretni prevladaju li u Sabornici političarke-švore ili "zaštitarke", "chanelice" ili "zlopogleđe". Kaj god! Kao da je to uopće važno. Jer, HSS-ovske "zlopogleđe" zacijelo ni zbog zagrljaja s "liberalima" neće promijeniti svoj stav o pobačaju, ali bi zato zbog koalicijskih dobrih odnosa čak i Đurđa Adlešić mogla zapuhati u isti rog zalažući se, recimo, za "pravo na život" i protiv istospolnih veza.

Pedere u Sabor?

Pošteno rečeno, više žena u Saboru ne znači ništa osim gole statističke informacije o "zastupljenosti spolova". Dapače, u tom i takvom Saboru "više" može značiti i "manje". Ne samo kada su žene u pitanju već i u odnosu prema manjinskim skupinama, nacionalnim, interesnim ili seksualnim. Što s njima? Hoćemo li, prateći statističke brojke i slova te uspoređujući postotak koji u svakoj zemlji otpada na seksualne "manjine" odnosno na "LGBTIQ" populaciju, već za koju godinu u sandučićima nalaziti i ružičaste letke-proglase s tekstom "ovo je kampanja za više lesbo, gay, biseksualnih, transseksualnih i queer saborskih zastupnika u Hrvatskom saboru"? Možda. No, jedno je sigurno: nitko neće tražiti da se poveća broj "pedera" u Saboru. Njih je, bez obzira na hetero ili homoseksualnu orijentaciju, u Sabornici u svakome sazivu bilo i - previše!

Zlatko Gall, Slobodna Dalmacija 13. listopada 2007.