NaslovnicaEnglishKontakt
nogodnomaster.jpg

Sadržaj
Naslovnica
Platforma Ženske mreže
Kodeks
Struktura
Članice Mreže
Izjave
Aktivnosti
Kolumne
Kampanje
Ženska mreža u medijima
Nasilje prema ženama
Korisni linkovi
Plan stranice

Facebook
facebook.png
Dan žena 2014.
2014-03-08 13.01.35.jpg
18 myths of prostitution

18 myths of prostitution
Dan žena 2013.

Dan žena 2010.
dug-zenama.jpg

Dan žena 2009.
crkva

Koalicija za sekularizam
100 godina ...
Dan žena 2008.
let082.jpg
Dan žena 2007.
0031danzena07.jpg
Press clips

Zašto nema individualne odgovornosti Ispis E-mail
Bojana Genov   
Petak, 07 Srpanj 2006

Stručni postupci rezultirali su lešom prostrtim pred noge dvogodišnjeg djeteta

Ono što struka inače plasira finim insinuacijama, stručnim frazama, mantrom o vlastitoj stručnosti i tuđem diletantizmu, kao i mistifikacijom znanstvenog pristupa, a što je u suštini odraz najdubljeg uvjerenja da je žena sama po sebi poremećaj i devijacija, ravnatelj je bacio javnosti u lice sirovim rječnikom i zapjenjenim nastupom napadnute muškarčine . . .



Potaknuto tragičnim ubojstvom (još) jedne žene, protekle sedmice obilježilo je u javnosti buđenje izgleda da bi ovaj slučaj mogao postati prekretnicom u načinu kako sustav socijalne skrbi i pravosuđe tretiraju obiteljsko i ino nasilje nad ženama.

Slučaj Jelene Jakopović, zlostavljane žene, za nesreću u kojoj živi dodatno od države kažnjene oduzimanjem djeteta i dodatno izložene napadaču, koja je ubijena na pragu ustanove socijalne skrbi, otvorio je pitanje individualne odgovornosti unutar institucija.

Zgroženi činjenicom da ne djeluju institucionalni mehanizmi za proglašenje lovostaja na žene, kako je to gnjevno i slikovito rekla Neva Tolle, mediji su i ženska aktivistička scena posve jedinstveno odašiljali podršku zahtjevu koordinatorice skloništa za žene da nositelji pogrešaka unutar sustava dobiju ime, umjesto da se po tko zna koji put rezignirano ustanovi da je sustav zatajio.

Jer kad zataji sustav, bezimen i glomazan, onda su zatajenja nekažnjena i nakažnjiva.

Prve navodne informacije o žrtvi, a zapravo sudove oblikovane predrasudama i patrijarhalnim stereotipima, koje je javnosti plasirao ravnatelj ivanićgradskog Centra za socijalnu skrb, brzo raskrinkane i demantirane iz Autonomne ženske kuće Zagreb, platio je ravnatelj iznuđenom ostavkom te gubitkom radnog mjesta (ili prekomandom na neko drugo isto takvo?), što je izgledalo kao učinjeni korak prema utvrđivanju krivice.

Što će se dogoditi sa ostalim preživjelim likovima u tragediji, slijedi li katarza i željeni preokret u postupku institucija prema ženama koje trpe (ili mu se pokušavaju oprijeti) muško nasilje?

Počinju pristizati prvi odgovori na ova pitanja i zahtjeve javnosti. „Prema saznanjima Ministarstva prvosuđa, iz izvješća sudova o postupanju u slučaju Jakopović postupalo se sukladno zakonskim propisima“, priopćilo je Ministarstvo pravosuđa. Sve je urađeno u interesu djeteta i po standardima struke, poručuju iz drugog prozvanog ministarstva. Niz, dakle, stručnih postupaka, kojima su reprezentanti sustava procijenili okolnosti i poduzeli mjere kako bi zaštitili interes građanke Jakopović, rezultiralo je njezinim lešom neumitno prostrtim pred noge dvogodišnjeg djeteta.

Veliki prasak

Za što je, onda, kažnjen ravnatelj? Svakako ne za procjene i postupke Centra, jer po logici stvari bi za to trebali odgovarati oni koji su napravili pogrešne korake. On je kažnjen za javno istrčavanje, jer je pred javnost preplavljenu emocijama i ljutnjom neskriveno podastro predrasude i stereotipe kojima se vodi "struka" u svojem radu, te je javnost okrenuo protiv sebe.

Ono što struka inače plasira finim insinuacijama, stručnim frazama, mantrom o vlastitoj stručnosti i tuđem diletantizmu, kao i mistifikacijom znanstvenog pristupa, a što je u suštini odraz najdubljeg uvjerenja da je žena sama po sebi poremećaj i devijacija, ravnatelj je bacio javnosti u lice sirovim rječnikom i zapjenjenim nastupom napadnute muškarčine.

Ravnatelj je, po stručnosti i svjetonazoru uzorni reprezentant sustava, zapravo ritualna žrtva ugađanja javnosti koja je podnijela iznuđenu ostavku jer mu je loš PR. Ima li imalo logike u rješenju koje je ponudio sustav da po principu zapovjedne odgovornosti zahtijeva žrtvu od ravnatelja, dok sve drugo ostaje po pravilima struke?

Odgovor na pitanje zašto nema individualne odgovornosti je jednostavan: procjene, ocjene i postupci prema Jeleni Jakopović kao i vrijednosni sustav na kojima su utemeljeni, nisu nikakav izuzetak već svakodnevna praksa centara za socijalnu skrb i hrvatskih sudova, opisana, normirana, potkrijepljena i poticana od stručnih krugova i pomoćnih disciplina.

Kako bi bilo moguće proglasiti krivima i kazniti pojedince unutar sustava, koji dosljedno primjenjuju uzuse postupanja tog istog sustava? Uistinu je to moguće samo zbog neuglađenog prostakluka pred TV kamerama prema mrtvoj dami i živim diletantskim aktivistkinjama, na što se osmjelio ljutnjom potaknut te naostavku primoran žrtvovani ravnatelj.

Kako bi bilo moguće promijeniti funkcioniranje sustava, koji usprkos proklamiranim ciljevima zaštite žena od nasilja zapravo štiti očinsko, posjedovno i svako drugo pravo jačega – muškarca, nositelja obitelji i vladara svijeta, pa i kad je dokazani zlostavljač?

Upravo onaj način koji se čini jednostavnim i logičnim posljednji je koji je moguć za primjenu. "Kada sutra dođete u svoje ministarstvo napravite dar mar i uskratite zlostavljačima posjete djeci", poručila je u emisiji Otvoreno Neva Tolle državnoj tajnici za socijalnu skrb Dorici Nikolić. No takav postupak bio bi ne samo darmar, nego ravan velikom prasku, jer zadire u samu bit vjerovanja i ponašanja, koje sustav reproducira u svim detaljima života i na svim razinama odgojno – obrazovnog sustava, a to je da je pravo muškarca ipak malo jače od prava žene.

Pravni fakultet producira i ne kritizira zagovornike pravne teorije da je nasilno guranje prsta u anus socijalna gesta ravna rukovanju

Zašto uvoditi u radnju odgojno obrazovni sustav? Kada je sve po pravilima struke i propisima, a ubijene žene nižu se upornom dinamikom od jedne godišnje, bit će da nešto ne štima sa strukom ili strukama koje tim ženama trebaju osigurati stručnu zaštitu.

Rodno osjetljivo obrazovanje samo je sanjarija feministkinja i rijetko i nerado korištena floskula tvoraca odgojno – obrazovnog programa. Niti na jednoj razini obrazovanja nema sustavnog obrazovanja o ljudskim pravima i ravnopravnosti spolova, a razlika između roda i spola tek je bauk kojim prosvjetitelji Teen Stara i njihovi crkveni pokrovitelji plaše roditelje i ravnatelje.

Obitelj je samo ona zajednica kojoj stoluje muškarac, a žena je po prirodi i svojoj biološkoj ulozi već predodređena za drugorazredne zadaće. U odboru za donošenje hrvatskog nacionalnog obrazovnog standarda kao i povjerenstva za prosudbu programa edukacije o odnosima među spolovima redovito se nađe mizogini homofobični psihijatar čiji je najbenigniji ispad mačizma javno zagovaranje seksa bez prezervativa, a koji olako, tek čitajući novine, dijagnosticira da je zlostavljana žena mazohistkinja, a homoseksualac bolesnik.

Pravni fakultet producira i ne kritizira zagovornike pravne teorije da je nasilno guranje prsta u anus socijalna gesta ravna rukovanju. I tako dalje, i tako dalje, primjera je u nedogled.

Ovakav obrazovni sustav stvara stručnjake sa početka ove priče, priče o tragičnom kraju mlade žene, kojoj su presudili stručnjaci po uzusima struke baš kao i muškarac koji je u nju ispraznio pištolj.

Podloga za stvaranje sljedeće generacije stručnjaka, sljedeće generacije nasilnih muževa, sljedećih ženskih žrtava

Istovremeno sa ovim uzletima znanosti i stručnosti, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, potpisano po pomoćniku ministra prof. Martinu Oršoliću, piše pismo Uredu za ravnopravnost spolova Vlade RH, u kojem traži da se promijeni ocjena stanja u uvodu prijedloga nacionalne politike za promociju ravnopravnosti spolova koji se odnosi na obrazovanje: „Jednako tako, u daljnjem tekstu stoji tvrdnja da su u području obrazovnih sadržaja još uvijek prisutni tradicionalni stereotipi o spolnim ulogama muškaraca i žena koja je prejaka i može se shvatiti kao da je to pravilo. Svi pomaci koje je Ministarstvo napravilo time se poništavaju. Smatramo da i tu rečenicu treba brisati iz Prijedloga.“

Ured za ravnopravnost spolova, nejako tijelo Vlade RH, pokušava proizvesti taj dokument koji malo koga zanima, dok se zanimanje pojedinih resora uglavnom svodi na onu mjeru kojom priječi da mu se u dokumentu ne navali neku lošu ocjenu ili zahtjevnu obavezu prema ženama.

Ubojstvo Jelene Jakopović dobilo je ogromnu pažnju. Kako i ne bi: krvavo poprište na doseg nevine dječice, mlada mrtva žena, još mlađi divlji i maltene romantični lik muža, osirotjelo djetešce još i prije no što mu je mrtvo majčino tijelo palo pred noge, bešćutni sustav. Priča godine. Koja se izvješćima o stručnosti i postupanju po pravilima ovdje završava.

Ona druga priča o školskim sadržajima posredovanim stereotipima, o odgoju cijelih struka kao mizoginih i punih predrasuda o ženskoj inferiornosti, o izostanku obrazovanja i kampanja za ljudska prava, o izostanku jasne poruke i jasnih mjera vlasti kojima se štiti žene, zapravo je dosadna.

Suhoparni dokumenti, manjak očekivanja da će i tako manjkavi biti provedeni, nezainteresiranost i muk javnosti.

Idealna podloga za stvaranje sljedeće generacije stručnjaka, sljedeće generacije nasilnih muževa, sljedećih ženskih žrtava.

Bojana Genov

Mali Lošinj 7. srpnja 2006.


 
« Prethodna   Sljedeća »
Povratak na vrh!
© 2017 Ženska mreža Hrvatske - Women's Network Croatia
Povratak na vrh!