Ženska mreža Hrvatske (ŽMH) je feministička politička mreža 29 ženskih organizacija širom Hrvatske, koje djeluju na ostvarivanju rodne ravnopravnosti kroz zagovaranje, zaštitu i promociju ženskih ljudskih prava. ŽMH djeluje na promjeni društvenog i političkog položaja žena osnažujući organiziranje žena u procesu demokratizacije društva i potičući javne diskusije o rodnoj ravnopravnosti i feminističkom pristupu demokraciji. ŽMH širokim rasponom svojih aktivnosti dekonstruira patrijarhalnu ideologiju kao dominantnu društvenu strukturu u Hrvatskoj.

Polazeći od feminističke analize ŽMH smatra da je institucionalizirani patrijarhalni sistem marginalizacije žena baziran na dominaciji muškaraca nad ženama. 

ŽMH djeluje na ostvarivanju Platforme za akciju usvojene na IV svjetskoj UN konferenciji o ženama u Pekingu 1995.godine i njenog sveobuhvatnog programa za osnaživanje položaja žena u javnom i privatnom životu s ciljem ostvarivanja njihovog punog i jednakog sudjelovanja u donošenju odluka u ekonomskoj, društvenoj, kulturnoj i političkoj sferi.

ŽMH provodi Platformu za akciju djelujući u pravcu ostvarivanja rodne ravnopravnosti, mira i razvoja, stavljajući na dnevni red programe za osnaživanje žena i protiv potčinjavanja žena.

ŽMH ističe važnost međunarodnih dokumenata koje je potpisala i ratificirala država Hrvatska, kao što je Pekinška platforma, i zahtijeva provođenje i uključivanje u pravni sustav međunarodnih konvencija ratificiranih od strane države Hrvatske kao što je Konvencija o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena (CEDAW).

ŽMH predstavlja značajnu snagu za poticanje društvenih promjena; organizacije ŽMH su uspjele osigurati servise i podršku ženama kojima je to hitno potrebno. Stotine žena vide sebe kao dio našeg pokreta; ŽMH organizira demonstracije, akcije, aktivnosti usmjerene na poboljšanje institucionalne prakse i potiče debate u medijima, čineći vidljivim strukture opresije. ŽMH naglašava neravnotežu rodnih odnosa moći, privilegirani položaj i dominaciju muškaraca nad ženama u tim odnosima, kao i društvene strukture koje održavaju ovu neravnotežu moći u društvu. Na taj način naglašavamo nužnost iznalaženja kolektivnih i društveno-političkih rješenja.

ŽMH smatra da žene imaju manjak kontrole nad svojim životima. Stereotipni stavovi prema ženama prisutni su u svim područjima života, te su razlogom zašto su žene još i danas diskriminirane u cijelom svijetu.

U sekularnom društvu sve žene imaju pravo na autonomiju, integritet i samoodređenje u izražavanju svoje seksualnosti. To uključuje pravo na fizičko, seksualno i emocionalno zadovoljstvo, pravo na slobodu od diskriminacije po osnovu spolne orijentacije, pravo na sekularnu edukaciju o seksualnosti i pravo na reproduktivno-zdravstvenu skrb i zaštitu.

Sve žene imaju pravo odlučivati o svom reproduktivnom životu na slobodan način i provoditi sigurnu kontrolu rađanja, bez diskriminacije, pritiska ili nasilja, kao i pravo na uživanje najviše razine seksualnog i reproduktivnog zdravlja.

Sve žene imaju pravo na reproduktivnu autonomiju koja uključuje siguran i legalan pobačaj.  

Zahtjevi i poseban položaj Katoličke crkve ugrožavaju ženska ljudska prava 

Religiozni moral i od Katoličke crkve podržan androcentrični poredak  održavaju tradiciju diskriminiranja žena. Utjecaj Katoličke crkve na sekularna pitanja znači da brojne diskriminatorne prakse još uvijek postoje i održavaju se protivno pravima žena koje žive u evropskom, demokratskom i jednakopravnom društvu kakvom hrvatsko društvo stremi. 

Promidžba katoličke crkve usmjerava žene natrag u tradicionalne patrijarhalne uloge majki i domaćica, u privatnu sferu, u kuhinje i karijere obiteljskih njegovateljica. Zalaganja katoličke crkve za zabranu pobačaja djeluje direktno protiv ženskog reproduktivnog zdravlja i reporduktivnih prava, te njihovog prava na kontrolu vlastite plodnosti i prava na samoodređenje.

Hipokrizijski stavovi crkve u odnosu na seksualnost odražavaju se u svim područjima društva, zabrinjavajuće učestalo i u pravosudnom sustavu, imajući direktni utjecaj na tumačenje muškog nasilja prema ženama i na broj prijava i presuda u slučajevima silovanja kao i na metode zaštite žrtava od muškog nasilja. To je u koliziji sa ženskim ljudskim pravom na život slobodan od nasilja. 

Kontrola crkve nad ženskom seksualnošću i stereotipno reproduciranje crkvene dogme u svim sferama javnog života predstavlja kršenje ženskog ljudskog prava na kontrolu nad vlastitim tijelom i pravom na izražavanje vlastite seksualnosti, potiče diskriminaciju na temelju spolne orijentacije i rodnog izražavanja, te ugrožava pravo žena na samostalno donošenje odluka o svom životu i slobodu od stigmatizacije.

Zlouporaba ovlasti od strane Hrvatske biskupske konferencije, koje su  joj protuustavno dane na temelju Ugovora o katoličkom vjeronauku, negativno utječu na  proces kreiranja odgoja i obrazovanja za ljudska prava. Trenutni monopol crkve na seksualnu edukaciju u školama doprinosi reproduciranju stereotipa o seksualnosti, postavljajući iskrivljene moralne granice iskazivanja seksualnosti kao i iskrivljene definicije seksualnih prava i seksualnog zdravlja, namećući hipokrizijski set vrijednosti i ideološkoh uvjerenja o tome na čemu se seksualna eduakcija treba zasnivati u sekularnom društvu koje stremi postignuću rodne ravnopravnosti. Unutar «Programa Katoličkog vjeronauka za osnovne škole» odobrenog od strane Ministarstva prosvjete i sporta, vjeronaučni program osmog razreda osnovne škole, uključivao je edukaciju o aspektima ljudske seksualnosti, a u metodičkim uputama iste nastavne cjeline homoseksualna orijentacija navodila se kao primjer ”pogrešnog oblika” seksualnosti, čime se učenike poticalo na diskriminaciju. Čak ni pod pritskom pravobraniteljstva i javnosti Ministarstvo nije izbacilo diskriminativne dijelove Programa, niti je zaustavilo njegovu primjenu po školama, već je samo riječ ”pogrešni” zamijenilo riječju ”grešni”, dajući jasnu poruku javnosti da je položaj Crkve i crkvene dogme neprikosnoven i da ne nemjerava učiniti apsolutno ništa kako bi uklonilo diskriminaciju iz odgojno obraznovnog sustava.

Katolička crkva je postigla povlašteni status u odnosu na druge vjerske zajednice i institucije te druge aktere iz područja civilnog društva. Ovakav status je određen trima međunarodnim ugovorima potpisanima od strane Vlade RH i Svete stolice 1996. i četvrtim 1998. godine koji se tiču ekonomskog položaja Katoličke crkve i države te dužnosti države da financira aktivnosti Katoličke crkve.

Tri ugovora reguliraju položaj Katoličke crkve u sekularnom društvu. Njihov sadržaj je među ostalima: izjednačavanje statusa crkvenog braka s civilnim, uvođenje obavezne vjerske edukacije u odgojno – obrazovni sustav i prisutnost vjerske službe u policiji i vojsci. Četvrti ugovor odnosi se, osim na spomenuto financiranje katoličkih religijskih aktivnosti od strane države, i na provedbu “Zakona o denacionalizaciji/restituciji”, npr. povrat imovine nacionalizirane ili konfiscirane 1945. i 1946. godine bivšim vlasnicima. 

Temeljem ovih ugovora sa Svetom stolicom, hrvatska vlada je uvela vjerski odgoj u predškolskim ustanovama i osnovnim i srednjim školama kao izborni predmet, ali obavezan za one koji/e ga izaberu kao mogućnost.

Vjerske škole dobivaju položaj jednak svjetovnim institucijama. Ovo uvođenje obavezne vjerske edukacije u državnim školama je u potpunosti protivno neutralnoj sekularnoj prirodi javnih / državnih škola. Osim toga, niti jedna druga vjerska zajednica, kao što su to pravoslavna, protestantska, muslimanska i židovska – ne može regulirati svoj položaj na jednak način kao Katolička crkva, čime su postavljene u inferiorni položaj, a to je suprotno čl. 41 Ustava RH.

Ugovori nedvojbeno privilegiraju Katoličku crkvu od strane države i prema tome su u direktnoj suprotnosti s Ustavom RH i njegovim principom strogog odvajanja crkve od države, u suprotnosti sa samodefiniranjem Hrvatske kao sekularne države i države liberalne demokracije. Ugovori su potpisani bez potrebne javne rasprave, na netransparentni i nedemokratski način.

Djelovanje institucionalnih mehanizama za uspostavu rodne ravnopravnosti, kao i zalaganje ženskih nevladinih udruga za ženska ljudska prava zbog tih se ugovora odvija u bitno suženom prostoru, omeđenom crkvenom dogmom uobličenoj u međudržavnim ugovorima sintagmom „vrijednosti kršćanske etike“.

Pravna snaga Vatikanskih ugovora (član 140. Ustava RH) je jednaka onoj drugih međunarodnih konvencija kojima se štite ljudska prava a koje je RH ratificirala, uključujući Evropsku konvenciju o ljudskim pravima,  Konvenciju o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena (CEDAW) i Konveciju o pravima djeteta.